Planinarenje

Pohod na krov Evrope

Na godišnjoj skupštini PSD ''Subra'', održanoj januara mjeseca 2000–te godine, moja dužnost bila je da govorim o planovima društva za narednu godinu. Bio sam poprilično kratak. Plan društva za 2000–tu godinu je osvajanje Mont Blanc–a, najviše planine u Evropi visoke 4807m. Moram priznati da sam u to vrijeme u ostvarenje tog plana vjerovao (donekle) samo ja, ali probaćemo pa šta bude. Treba sačekati koji mjesec i pokušati sve to sprovesti u djelo. U maju mjesecu počela je akcija prikupljanja novca. Do avgusta, obišao sam preko 25 preduzeća, što iz Herceg Novog što iz drugih gradova, sa njima ostvarivao kontakte i po nekoliko puta ali od novca ništa. Ipak smo nekako uspijeli da skupimo potrebnu sumu, i to u posljednji momenat. Konačno 6–tog avgusta 2000–te godine četvoročlana ekipa PSD ''Subra'' u sastavu: Marinko Peruško, Željko Starčević, Dejan Tušup i Darko Šiljegović krenula je na put. Iz Bara trajektom do Barija zatim vozom do Courmayer–a pa uspinjačom preko masiva Mont Blanca do Chamonix–a u Francuskoj. Dok smo čekali u redu na uspinjaču u medjustanicama Refuge Torino (3100m) i Aigi du Midi (3800m) prvi put smo osjetili posljedice nagle promjene visine i razrijeđenog vazduha – vrtoglavicu i laganu glavobolju, a imali smo i vremena da uživamo u fantastičnom pogledu na masiv Mont Blanc-a, glečere, planinarske domove i šatore drugih alpinista ukopane u snijegu. Propustili smo da iz međustanice Aigi du Midi izađemo na istoimeni vrh i to nećete vjerovati liftom, jer nismo znali da postoji. Francuzi su izbušili planinu do samog vrha na kome su sagradili toranj sa restoranom i vidikovcem, tako da oni čitav taj kompleks međustanica i uspinjaču sa ponosom nazivaju ''osmim svjetskim čudom'' i imaju potpuno pravo. Cijeli put od Crne Gore do Francuske prošli smo za samo 25 sati, tako da se nismo previše umorili. Nepogodna vremenska prognoza nas je zadržala u Chamonix-u puna dva dana i moram priznati unijela popriličnu nervozu u naše redove. To vrijeme smo iskoristili za nabavku neophodne opreme i određivanje rute kojom treba ići. To nismo znali sve do utorka veče kada je i pala odluka da u slučaju da se vrijeme popravi krećemo ka vrhu odmah u srijedu ujutro. Tako je i bilo. 9-tog ujutro krenuli smo ka našem prvom odredištu, planinarskom domu zvanom Aigi du Gouter koji se nalazi na 3817m. Iz Chamonix-a smo krenuli lokalnim autobusom do Les Houches-a, odatle žičarom do 1800m pa planinskom željeznicom, koja uveliko skraćuje prilaz samoj planini, do 2372m. Odatle do doma nam je trebalo 6 sati i tu smo po prvi put osjetili šta znači otežano disati i usporeno hodati. Prvi kontakt sa snijegom počeo je na otprilike 3100m. Montirali smo dereze, izvadili cepine i lagano nastavili uzbrdo. Čekalo nas je penjanje uz 600 metara visoku liticu, težine do 3+ i koje je na najopasnijim mjestima bila obezbijeđena sajlama, tako da nismo vidjeli nikakvu potrebu da idemo u navezi, za razliku od većine ostalih koji su se uredno pridržavali pravila. Na vrhu litice nalazi se planinarski dom koji se iz podnožja jasno vidi (vidi se već od kraja željeznice, ali samo ako znate gdje da gledate). Pred sami ulazak u stijenu trebalo je savladati čuveni ''kuloar smrti'', koji nas nije nimalo impresirao jer je opasan samo kad kroz njega prolaze komadi odvaljenih stijena (a i tada treba biti stvarno smotan ili nevjerovatno baksuzan pa da te u nogu pogodi kamen koji rijetko prelazi veličinu šake). Konačno oko šest naveče bili smo smo sva četvorica u domu. Dočekala nas je velika gužva, mnoštvo penjača koji su, isto kao i mi imali samo jedan cilj – vrh!!! Već smo počeli osjećati blage sindrome visinske bolesti: glavobolja, blaga mučnina u stomaku i temperatura u glavi, sve u granicama podnošljivosti.Večerali smo i skoncentrisali se na topljenje snijega da bi prikupili što veću količinu vode koju je na toj visini potrebno što više piti radi dehidracije organizma (a voda je, kao i sve ostalo u domu, za naše uslove ekstremno skupa). Oko 20h povečerje. Pošto nije bilo slobodnih kreveta, smjestili smo se u jednu zasebnu prostoriju, da ne kažem pomijaru, raširili vreće i armflekse ispod stolova i sudopere i jedva dočekali zasluženi odmor. Tada smo već znali da je buđenje oko 1.30h ujutro, zatim priprema i polazak na vrh. Tako je i bilo. Ka vrhu smo krenuli u 2.45h ujutru. Odmah iznad doma izlazi se na glečer i od tog momenta, svaki trenutak bio je zaista za pamćenje. Konačno poslije toliko maštanja, toliko želje živimo, budemo i učestvujemo u pravoj visokogorskoj atmosferi sve je bilo tu. Prva prava visina, Mont Blanc tik ispred nas. Uspon je veliki, napredujemo lagano i teško, koraci dužine pola cipele. Zbunjeni smo. Ja poslije svakih desetak koraka zastanem i stojeći zaspem. Probudim se poslije desetak sekundi pa nastavim. Tako bezbroj puta. Nikad kraja.

Ali vrijeme ipak prolazi, do vrha nam treba oko 5 sati hoda. Samim tim znam da je vrh sve bliži. Prvo pravo odmaranje ''napravili'' smo na 4300m, u skloništu Le Vallot u samo svitanje. Marinko, Dejo u ja svratili smo unutra. Željko je produžio prema vrhu. Vjetar je izuzetno pojačao, temperatura naglo pala a mi poprilično izmoreni. Bilo je otprilike –15C. Tridesetak minuta koliko smo proveli u skloništu za posebnu su priču. Poslije izlaska iz skloništa, razišli smo se Željko je već bio ispred nas. Zatim Dejo pa Marinko pa ja. Ponovo isto. Par koraka, odmor, balago kunjanje pa onda opet i opet. Konačno u 8.45 stižem na vrh. Mimoilazim se sa Željkom koji je u tom momentu upravo započeo silazak. Na vrhu bio već skoro sat vremena i počeo da se smrzava. Dejo i Marinko su me sačekali, zatim je i Marinko pošao nizbrdo. Dejo me je fotografisao, najeo me čokolade i poslije samo par minuta provedenih na vrhu krenuli smo nazad. Iznenađujuće je to da činjenica da sam bio na vrhu u tom momentu mi nije ništa značila. To je ostalo za poslije. U povratku smo prespavali još jednu noć u Aigi du Gouter-u a već sutradan, u petak, spuštili se u Chamonix, gdje smo proveli još dva dana odmarajući i opuštajući se, da bi u nedelju konačno krenuli kući. Moram istaknuti da je jedini koji nam je u svemu ovome pružao bezrezervnu podršku i pomogao oko sređivanja viza bio predsjednik PSCG gosp. Dragan Lalović. Naročitu zahvalnost dugujemo našim sponzorima: pekari ''Aleksandrija'' iz Bijele, Kancelariji mladih Herceg Novog zajedno sa vladom RCG, Skupštini opštine Herceg Novi, preduzeću ''Montri'' iz Igala, apoteci ''Orfelin'' i bifeu ''Boheme''. Naravno tu je i Saša Vučković koji se pokazao kao veliki drug i prijatelj i koji je uložio ogroman trud i energiju da se obezbjedi novac za odlazak na ovaj do sada najveći uspijeh Planinarsko smučarskog društva ''Subra'' u njegovoj 65-godišnjoj istoriji. Sada nas u društvu čekaju druge obaveze, kojima moramo posvetiti podjednako energije, ali nadamo se da Mont Blanc neće biti i ostati naš najveći uspijeh. Stekli smo dragocijeno iskustvo i to treba adekvatno iskoristiti.

Šiljegović Darko

design by INS