Planinarenje

Poslednjih 1000m do vrha

Noć je, 9 avgust 2000. Ležim pod stolom, u domu na 3800m. Boli me glava, posljedica neaklimatizacije na tu visinu. Popih tabletu i poslije 20-tak minuta zaspah.......... 1.45h buđenje!!! Svu se komešaju, nešto traže, pakuju. Plako se smanjuje broj ljudi u domu. I nas četvorica se spremamo, prezalogajismo nešto pa izađosmo ispred doma. Nebo kristalno čisto, ni daška vjetra. Obuvaju se dereze, poslednji put se kontroliše sva oprema. Mrak svuda okolo, pale se čeone lampe. Gledam Žila, Marinka i Željka, sve ozbiljna lica. Ajmo momci, vrijeme je, sad ili ikad. Izlazimo na greben iznad doma. U daljini se vide svijetla Chamonix-a, a ispred nas ledena bjelina. Zubi dereza se zabijaju u led i polako napredujemo. Poslije prvog, relativno lakog dijela, prvi uspon. Strmina velika, tijelo reaguje žestoko. Svakih par koraka se zastaje, odmara, udiše. Ostvaruju se riječi Dragana Lalovića, predsjednika PSCG: ''momci, čudićete se koliko polako morate ići''. Dok grabim vazduh oslonjen na cepin, podižem pogled put vrha grebena. Slika potpuno nestvarna. Usred bjelog planinskog bespuća, u mraku sija tanka linija od svijetlosti čeonih lampi planinara koji su krenuli prije nas. Svakih stotinak metara po par svijetala, koja se puževim korakom kreću ka vrhu grebena, daju utisak jedne nepregledne kolone obasjane bakljama. Kad izađosmo na greben, poče da duva prvo slab a onda sve jači vjetar. Postaje sve hladnije i hladnije, a tijelo sve umornije. Maksimalna je koncentracija na stazu i disanje, u glavi zvoni ''ne smiješ se zadihati''. Vjetar se pomamno baca na nas, hladnoća grize do kostiju. Zastajem da obučem ostatak tople odjeće iz ranca, što iziskuje skidanje jakne. Nije nimalo lijep osjećaj stajati na grebenu po tom vjetru, na –10 u majici kratkih rukava, to vam garantujem. Grabimo dalje, Željko je prvi malo odmakao. Dolazimo u blizinu skloništa ''Vallot'', Žilo nam viče da svratimo u sklonište, od siline vjetra jedva ga čujem. Ne uspijeva mi da dozovem Željka, koji je poodmakao. Svraćam u metalno sklonište, unutra već ima ljudi. Neki zamotani u vreće, drugi sklupčani po ćoškovima svi nastoje da održe ono malo tjelesne toplote. Na ulazu se pojavljuju Marinko i Žile, zovu me.''Tu sam'' kažem, ''ulazite''. Marinko je OK ali Žilo ne izgleda baš najbolje. Sve je hladnije i hladnije, noge se smrzavaju. Sklonište se puni ljudima, mjesta je sve manje. Poćinjem da se pitam da li smo trebali svraćati, jer dok sam hodao nije mi bilo tako hladno. Žilo kaže ''ja ne mogu još, sačekajte još malo''.

Spas nam donosi Sunce, koje se pojavljuje iznad horizonta. Polako se ''otkravljujemo'' i poslije nekih 30-tak minuta provedenih u skloništu, nastavljamo dalje. Po dnevnoj svijetlosti, sve izgleda potpuno drugačije. Vrh se lijepo vidi, a ona tanka linija svjetlosti se pretvorila u sitne ljudske figurice razbacane po grebenu. Počinjemo i taj poslednji dio uspona. Vazduh sve rijeđi a grebenu nikad kraja. Taman pomisliš da je tu vrh, a ono samo još jedan u nizu prevoja. Stadoh da se odmorim i napravim par fotografija. Skinuo sam desnu rukavicu i uzeo foto aparat. U tom trenutku pored mene je prolazio jedan alpinista koji se vraćao sa vrha. Vjerovatno od umora, uopšte nije obratio pažnju već onu moju rukavicu, koja je bila na snijegu, šutnuo niz glečer i produžio ne okrenuvši se. Ostao sam bez teksta. Bespomoćno sam posmatrao svoju rukavicu kako nevjerovatnom brzinom nestaje niz kilometre dugačak zaledjeni glečer. Ne mogu reći da mu nisam pomenuo svu moguću rodbinu. Ruka mi se već počela smrzavati, srećom imao sam u rancu neke obične rukavice te natukoh obadvije na desnu ruku i nastavih. Zadnjih stotinak metara pred vrh bile su prava agonija, ali volja je nadvladala. Evo me konačno na vrhu!!! Emocija nema, kao da mi to sve ništa ne znači. Pogledom tražim Željka, njega nigdje. Zamolio sam jednog od alpinista koji su se odmarali na vrhu da me slika, pa malo fotografisao i sam. Evo ide žuta jakna na vrh, to je Marinko. Bolje da ne vidi kako izgleda. Zajedno pođosmo da tražimo Željka. Nađosmo ge u jednoj zavjetrini na samom kraju vrha. Bio je tu oko 45 minuta, i počeo se smrzavati. Snimio nas je kamerom i krenuo nizbrdo. Pred samim vrhom se mimoišao sa Žilom, i nije ga prepoznao. Nije ni čudo, njega je snaga samo volje dovela do vrha, snaga ga je izdala još u skloništu. Ostali smo neko vrijeme tu, onda je i Marinko krenuo nizbrdo. Dao sam Žilu čokoladu iz ranca, provjereno sredstvo za obnavljanje iscrpljenog organizma, pa i mi krenusmo nizbrdo. Silazak ništa manje težak i opasan, strmina velika a sve zaleđeno. Kod skloništa ostavih Žila (i čokoladu) da se odmori a ja produžih. Usput nabasah na Željka koji se, opružen na snijegu, oporavljao od visinske bolesti koja ga je uhvatila na vrhu. Nekako ga pokupih pa nastavismo put doma, vukući se kao dvije babe. Srećom, čim smo došli blizu doma i izgubili na visini, Željku je bilo bolje, ali je bio toliko iscrpljen da je taj dio puta ''otklizao'' na rancu, kočeći cepinom (omiljeni stil nas subrana). Marinko nas je čekao u domu, a poslije nekih sat vremena došao je i Žilo i odmah se ''ukomirao'' ispod stola. Tek mi je tu došlo do mozga, pa čovječe mi smo uspijeli!!!!!. A utisci naviru i dan danas, kao neka zakasnjela reakcija. Ko zna, možda je to zbog razrijeđenog vazduha.

Dejan Tušup – YT6DTM

design by INS