header

Poduhvat godine: Ekspedicija ''Škurda 2002"

Uže u rukama, iznad- neprohodne litice, ispod- ambisi... U kanjonu smo Škurde, u kotorskom zaleđu. Za ovu avanturu smo se pripremali, odgađali je i ponovo se pripremali ravno dvije godine. Tada smo, u velikoj brzini, prošli dio tajnovitog i veoma opasnog kanjona Škurde, ali nas je mrak spriječio da ovaj sportsko istraživački poduhvat izvedemo do kraja.

U međuvremenu smo, kao članovi Alpinističko- speleološkog odsjeka Planinarskog društva »Subra«, izveli veći broj akcija, istraživali orjensko- lovćensko podzemlje, krstarili kanjonom Mrtvice u centralnoj Crnoj Gori, stigli do Mon Blana, krova Evrope, ali, znali smo da nas ovdje, na rubu Boke, čeka nedovršen, opasan i, iznad svega, izazovan posao.

Za razliku od prošlog puta kada smo do ulaza u kanjon stigli napornim pješačenjem iz Kotora, sada smo se odlučili za transport kolima do prevoja Krstac, na domak Njeguša. Sa ovog mjesta započinje sliv Škurde, sa gotovo 1000 metara nadmorske visine. Početak nije nimalo očaravajući. Kraj puta se nalazi ruglo moderne civilizacije- deponija smeća, iznikla upravo na drevnoj pješačkoj stazi što vijuga ka Kotoru. Šta je – tu je. Prvu prepreku smo hrabro pregazili a našlo se tu i suvenira.

Sad, dok se spuštamo do ulaza u kanjon, načelnik ASOS-a,Dejan Verigo, djeluje sasvim, sasvim opušteno, srećom, znamo da kad stvari postanu ozbiljne, možemo računati na njegovo puno angažovanje. Panto i Dača, koji čine dio današnje ekipe, članovi su Alpinističkog odseka Beograda, momci koji takođe posjeduju veliko iskustvo. Očekujemo da će njihovo učešće znatno olakšati i ubrzati predstojeće spuštanje.

U dolasku do početne tačke prolazimo lakše prohodnim i uz to, veoma lijepim terenom, kao stvorenim za laganu šetnju i uživanje. Danas nam to nije suđeno; iskustvo od prošlog pokušaja nam kazuje da nam valja ući u kanjon što ranije, jer kad se nađemo u njegovom neispitanom dijelu, ko zna koliko će nam trebati vremena dok stignemo do kraja.

Vrijeme je za akciju. Rub stare austrougarske brane je tu, a ambis počinje već pod našim nogama. Slijedi postavljanje i detaljna provjera opreme pred prvi silazak na užetu. Ma koliko spuštanja imali iza sebe, sam početak uvjek donosi onaj isti osjećaj, mješavinu uživanja i prikrivene zebnje. Šestorica nas je, a to je već brojna ekipa. Što je grupa veća brzina kretanja se neminovno smanjuje jer se svi moramo kretati preko istog užeta.

Prvi dio kanjona donosi nekoliko uzastopnih kaskada, koje nam ne predstavljaju veći problem jer nam je teren poznat a i smjerovi su još od prošlog puta opremljeni za silazak.

Pibližavamo se neistraženom dijelu kanjona Škurde. Ljetna žega prisiljava nas, jednog po jednog, da zanemarimo kacige kao mjeru opreza. Zidovi kanjona su kompaktni i dobro poravnati abrazivnim dejstvom velikih voda koje ovuda teku poslije svake dugotrajnije i jače kiše. Mogućnost da na ovakvom terenu pri spuštanju odvalimo kakav komad stijene, minimalna je. Posljednji popušta Srećko, poznat kao dosljedni korisnik svake dostupne sigurnosne opreme.

Oko podneva stižemo do prvih većih bazena i ma koliko se do sada uspjeli sačuvati od kvašenja, to uskoro više neće biti moguće. Naravno, po ovako toplom vremenu i neće biti neki problem ako se skvasimo, ali to za opremu nikako nije slučaj. Mokro uže uslovljava drugačiju upotrebu opreme za spuštanje i novo usporavanje toka akcije. Osim toga, stotine metara užeta koje i ovako jedva nosimo, kada se pokvase predstavljaće nam još veći problem.

Našavši se pred nepremostivom vodenom preprekom, Panto se sprema da, obmotan klupkom užeta, prvi ispita temperaturu vode u ovom velikom bazenu, a ostali će se, sa više ili manje negodovanja uskoro povesti za njegovim primjerom. Slijedi prvi kontakt sa tom zelenkastom tekućinom i teatralni krik. Voda uopšte nije previše hladna, ali ulazak se mora oglasiti. Ranci sa robom i drugim stvarima koje ne smiju da se kvase prebacujemo preko vode sistemom gelendera. Spuštanje ne teče baš glatko jer na pojedinim mjestima nema dovoljne visinske razlike.Avantura dostiže kulminaciju. Jedna kaskada smjenjuje drugu, a između nas dočekuju bazeni. Spuštajući se u mokroj i klizavoj obući, doživljavmo prve, srećom bezopasne padove.

Nalazimo se na jednom od najljepših djelova kanjona. Mada smo za ovu istraživačku akciju birali sušno doba godine, tok Škurde i nije tako mali. Vodopad sa stijenom prekrivenom mahovinom, preko koje upravo prolazimo, pravi je užitak za oči. Ko bi rekao da se nalazimo svega kilometar- dva od morske obale. Mjesto više podsjeća na neki od kanjona u dalekoj planinskoj unutrašnjosti.

Darku, koji cijeli dan provodi na radnom mjestu sa mobilnim telefonom u ruci i ne baš lijepim vidicima, ovo je spasonosni bijeg od stvarnosti. Puno je teže shvatiti Panta; današnji prolazak kanjonom jako malo se razlikuje od njegovog prosječnog radnog dana, kojeg provodi izvodeći visinske radove širom zemlje.

Nakon predhodnog, gotovo pitomog dijela, ponovo smo se zavukli u duboki i uski, klaustrofobični prostor. Ispred nas se pojavljuje još jedna kaskada u čijem se podnožju smjestio poveći bazen. Gledajući odozgo, čini nam se da bi u desnom dijelu voda mogla biti dovoljne dubine za skok sa vrha, ali, nikad se ne zna...Dok su se ostali radije odlučili za klasični silazak na užetu, Dejo je riješio drugačije. Procijenivši da su mu izgledi solidni, odlučio se za spektakularni skok!

Čini se da ovaj skok nije posljednje uzbuđenje koje ćemo doživjeti prije napuštanja preljepog, i ujedno zastrašujućeg kanjona rijeke Škurde. Litice kanjona su se gotovo spojile nad našim glavama, a ugao spuštanja se opasno približio čistoj vertikali. Mada dan još nije blizu kraju dočekuje nas pomrčina kao da se spuštamo u jamsko grotlo. Vertikala koju upravo prelazimo zapamtićemo kao jednu od najdužih u čitavom toku Škurde.

Kada se uže zaglavi uvjek nastaju problemi, ali kada se zaglavi na ovako teškom mjestu, nevolje su još daleko veće. mada se upinjemo iz sve snage, uže ostaje čvrsto zaglavljeno u procjepu između dvije stijene. Nema druge; Dejo će ponovo morati na vrh kako bi oslobodio uže. Koliko god spuštanje bilo naporno, penjanje uz uže puno je teže, pa za ovakve akcije nikada nema dovoljno dobrovoljaca. Što se mora- mora se. Bez užeta ne bi daleko stigli a nije za zanemariti ni materijalnu štetu.

Imena ispisana kamenom na stijeni ukazuju da se bližimo izlasku iz kanjona. Predpostavljamo da dio koji nam je preostao nije naročito težak, jer, inače, kako bi iko bez posebne opreme stigao dovdje. Ove procjene će se već desetak minuta kasnije pokazati sasvim ispravnim. Kanjon Škurde je nakon 11 sati spuštanja savladan, pred kotorskim smo vratima. Nema više ni jedne nepoznanice, ni jednog neistraženog dijela ovog divljeg kanjona. Sa pravom vjerujemo da smo prvi koji smo ga prešli cijelom dužinom. Bez speleo- alpinističke opreme Škurda je nesavladiva, a u kanjonu nismo vidjeli nikakav trag kakav bi njena ranija upotreba morala ostaviti.

Korisne informacije:

Mada se radi samo o nekoliko kilometara kanjona nije ga ni malo lako proći, jer između ostalog, treba savladati oko 800 m visinske razlike. Nakon velikih kiša Škurda se pretvara u opasni bujični tok, koji nosi veliku količinu vode i kamena. Najviše vode ima u centralnom dijelu kanjona, nakon spajanja sa desnim pritokama. Do brane se stiže pješačkim putem iz Kotora, ili sa Krstaca, sa neophodnim skretanjem na drugu stazu u blizini brane. Lijeva strana kanjona na nekoliko mijesta omogućava napuštanje toka i izlazak na pješački put Krstac- Kotor. Ukupno ima dvadesetak kaskada, prosječne visine od oko 20 m. Većinom imaju nagib manji od vertikale, ali ima i izuzetaka. Nakon prvog dijela klanca i prvih nekoliko vertikala, stiže se do podužeg dijela gdje nije potrebna oprema, jer nema kaskada a spuštanje nije toliko intezivno. U kanjonu je prisutan (slab) signal mobilne telefonije.

Ekipa:

Dejan Verigo-Vejo, ASOS
Srećko Krasan-Srele, ASOS
Željko Starčević-Firer, ASOS
Marinko Peruško-Čmare, ASOS
Darko Šiljegović-Žil Maleri, ASOS
Ivan Pantelić-Panto, AOB
Damjan-Dača, AOB
fali mi samo još Dačino tačno ime. Zaboravio sam!

Kanjon Škurde

I dio - jun 2000.

Bježim sa posla sat ranije, nabrzinu ručam i sa Tanjom i Anom grabim za Kotor. Ranac je već spakovan i čeka. Nosim statik 50m i nešto skraćeni dinamik, plus ostalo – pun ranac. Po Srećkovim i Željkovim procjenama, a što će se kasnije pokazati skroz netačno, kanjon prolazimo za nekih 4-5h. Ostavljam sat i po rezerve do noći i u 14h se sakupljamo na ulazu u grad. Tu smo Srećko, Dejo, Željko i naravno ja. Ovaj put smo se skupili na vrijeme, za razliku od ranije, iako smo svi došli posebno. Svak grabi svoj ranac i po onom žaropeku , ispraćeni ispitivačkim pogledima kotorana, polako se gubimo u kamenjaru iznad Tabačine. Idemo starim putem pored zidina ka Krstacu. Obliveni znojem, samo se čuje po koja psovka, ali Kotor postaje sve manji i manji. Uz put pokušavamo da glavu zavučemo pod nekakvu proćelavu smreku, da nas bar malo zaštiti od užarenih zraka. Nailazimo na kaptirani izvor, zavlačimo se kroz kanal do akumulacije, ali sve je suvo mada hladno pa prija. Kratka stanka pa dalje. Nailazimo na poslednje stanovnike, kuću sa vodom, malom đecom, psima i mačkama. Tu se dobro napojismo pa pripunismo rezerve, izmjenjasmo par riječi sa znatiželjnim domaćinom pa dalje. Pri vrhu, na temperaturi od oko 37-38C sa prepunim rančevima (pa vi izračunajte koja je temperatura bila u nama), skrećemo sa puta i počinjemo da se bočno primičemo kanjonu. Tu smo zabasali pa odosmo dosta niže nego što treba. Moramo kroz gustu šumu borova i draču direktno uzbrdo, ali ubrzo nailazimo na zid brane koja je u našem slučaju tek početak (kanjona).

Pravimo prvo sidrište, pa Srećko kreće dolje nekih 20-tak i koji metar. Željka pripremam sledećeg sa stop descenderom, ali on mi odjednom nestaje sa sidrišta. Vrištim ''puštaj ruke'', Željko i dalje leti dolje, prolazi kraj izbočenog dijela stijene, okreće se naglavačke, još par metara i ostaje da visi glavom nadolje – ćuti, ne mrda, svi ćutimo. Izvlačim se iz korjenja drveta gdje je bilo sidrište i trčim na branu odakle imam bolji pogled. Željko počinje da mrda uz ono ''a šta je ovo bilo''. Svima pada kamen sa srca pa počinje opšta galama. Provuci glavu, spusti nogu, izvuci uže, pa poslije svega ponovo se nekako vratio u uspravan položaj. Počinje polako da curi ka dnu, pa konačno staje ne tvrdo. Silazi Dejo pa ja i ulazimo u fantastičnu pukotinu prepunu nestvarnih oblika. Krećemo dalje, ponovo apsail pa izmedju gromada još niže. Oblici kao na pozornici. Željko zuji kamerom, Srećko sijeva blicem a ja pucam spit za niže. Zbog dužine spajam dva užeta (dinamik i statik), divno zar ne? Pravim sidrište, navezujem se pa idem dalje i tako redom. Dosta sporo ali ide, apsail za apsailom. Pojavljuje se pomalo i voda pa postaje veselo, ko po ledu klizavo, ali ipak imamo utisak da smo u kanjonu gdje nekad ima dosta vode. Male barice u kamenim bunarima punim žaba i to je sve za sada. Svijetla sve manje, a od sunčevih zraka visoko iznad nas ni govora. Počinjem da ubrzavam tempo, ali ostali tvrde još par apsaila pa izlazimo iz kanjona. Ulazimo u vodopade, one prave, a barice iz gornjeg dijela postaju prava jezerca sa par metara dubine. Spremamo rasvjetu (ne baš zavidnu), dvije male ''maglajtke'' i jednu čeonu. Od izlaza iz kanjona ni traga. Vertikale kraj nas postaju crne a procjep iznad nas biva ispunjen zvijezdama. Postaje ''gusto''. Kanjon sve vlažniji i klizaviji, a vertikale ništa manje sem što ne vidiš šta je ispod tebe. Više ne štedim opremu pa ostavljamo karabinere, jer se pokazalo da se ne isplati poslije svih ponovo penjati uz vodopad i oslobađati uže. Od izlaza ni traga, razrađujem varijantu noćenja u slučaju da rasvjeta zakaže. Idem prvi sa lampom, pravim sidrište (isključivo spitovi), bacam uže negdje u mrak pa ako čujem ''pljas'' – super, stiglo je do vode a ako ne idem pa ću dolje nešto kombinovati. Uglavnom se koristi jedna lampa (ja na početku i Srećko na kraju). Na satu je ponoć. Niko ništa suvišno ne priča, sem po koja psovka. Ne gledaju jesu li u vodi ili u blatu ili na suvom kamenu. Ćute i rade što im se kaže. U sred jednog vodopada pogled mi se zakači za neko crijevo koje izlazi na usku policu i gubi se u mraku. Pratim ga dok me ostali bez riječi čekaju čučeći u mraku. ''Izlaz'' derem se, motaj užeta i trpaj opremu u mokre rančeve pa kraćemo oprezno uz crijevo. Ne vidim baš neki izlaz jer crijevo ide dosta visoko iznad dna kanjona, ali neko ga je ipak tu sproveo i negdje ide. Polica postaje sve prohodnija pa samim tim i nada da ćemo doći do puta sve veća. Poslije dvadesetak minuta izlazimo na stazu odakle vidimo svijetla Kotora. Počinjemo da se zezamo, vrištimo. Srećko vadi poslednje baterije iz foto-aparata pa uz iluminaciju od tri lampe izlazimo na put kojim smo išli uzbrdo. Prateći crijevo, nailazimo na lavež pasa i onu istu kuću gdje smo se napili vode. Tek sad nam je jasno odakle tim ljudima voda. Skoro trčimo do kola, na satu 1h davno prošao. Bez priče trpamo rančeve, iz kojih još kaplje voda, u kola i krećemo do moje svastike. Na vratima prebrojavanje pa onda ono ''Gdje ste? Što je bilo? Dobro je!''. Srećko i Dejo se javljaju telefonom doma, popismo sok pa razlaz.
(fotografije sa ekspedicije)

Dejo Verigo –YT6ZBF

design by INS