header

Pećina ''Tamnica''

6.2.2000.

Po lijepom vremenu krećemo za Perast, u ekipi Željko, Žile, Dejo, Srećko i ja. Na Kamenarima nas čeka i drugi Srećko, ali nažalost (a donekle i mojom krivicom), nema više mjesta u autu pa se on vraća kući. Mi produžavamo oko zaliva do Perasta, gdje se parkiramo. Polako se izvlačimo ispod punih ruksaka i druge opreme pa krećemo uzbrdo. Dan prekrasan pa se pomalo usput svlačimo, grabeći po starom, već dosta razvaljenom putu, ka vrhu Glogovac. Negdje pri vrhu se nazire stara austrijska karaula, a nešto ispod nje i još više razvaljena mala crkvica. Ispod nas puca pogled na cijelu Boku, pa imamo osjećaj da se vozimo nekom nečujnom letilicom iznad zaliva (ali ipak na sopstvenim nogama). Pored par dosta očuvanih mitraljeskih gnijezda, skrećemo sa puta i nailazimo na prvu pećinicu. Muvamo se okolo, ali ništa sem onoga što se može obuhvatiti jednim pogledom. Nekih pedesetak metara dalje, nailazimo na drugu pećinu. U njenom dnu, koje je dosta blizu, ima početaka kalcifikacije i nešto manjih ukrasa, ali nije to ono pravo što tražimo. Pećina je puna fine zemlje (za cvijeće) a na njenom kraju ima i razbacane keramike, što ukazuje da je nekada davno bila i naseljena. Još malo se muvamo oko nje pa idemo dalje. Poslije nekih desetak minuta hoda, nailazimo na naš današnji cilj. Ispred nas se ukazala prava pravcata pećina sa tamnim krajem, što znači da to nije kraj – a to je ono pravo. Malo njuškanja okolo, pripremanje opreme, navlačenje kombinezona. Uđosmo unutra, osjeti se miris garbita. Poslije prvih tridesetak metara počinje ''auuu, ima toga.....''. Ispred nas se otvara dvorana sa dosta stubova, stalagmita i stalaktita, a u sred toga otvor za dublje. Kao jazavičar uvlačim se unutra, ali slijedi veliko razočarenje. Samo nekih 8-10m visinske razlike i kraj. Nije to ono pravo. Nastavljamo kanalom u mrak pod nagibom od nekih 35-45 stepeni nizbrdo.

Pored nas se pojavljuju novi oblici, remek dijela najboljeg svijetskog vajara – prirode. Srećko ne gubi vrijeme, blic se ne gasi, a Željko zuji kamerom. Idemo dalje i ulazimo u prostor pun, kao mozaikom složenih kamenica sa vodom. Iz njih izniču stubovi koji podupiru plafon sa koga vise najrazličitije forme stalaktita, gradeći zavjese koje se stapaju sa stijenama, pa to sve zajedno čini skoro nestvarnim prostor oko nas, koji kao da je sa neke druge planete. Produžavamo do uskog dijela sa dosta gline i malog kanala sa vodom na kraju. Normalno, zavlačim se i tu ali ništa, sem ''uzoraka'' blata i vode na mom kombinezonu. Izvlačimo se iz tog dijela i opažamo uski rasjed zatrpan blokovima, a ispod još jedna dvorana. Pravim sidrište, ukopčavam se na descender i pokušavam da nekako propadnem kroz pukotinu, ali ne ide. Poslije dosta muke, ipak nekako uspijevam da proletim. Dolje – haos, još više nakita. Malo pronjuškam okolo i pronađem prolaz gdje nemora da se gura ni visi, samo se priljubiš uz stijenu i eto te dolje. Kad smo se svi iskupili u tom dijelu, oduševljenu nema kraja, pa se tu moglo čuti svašta. Spuštamo se još dublje i uz sve ukrase nailazimo i na dosta gline (skoro malo brdašce) a na kraju dvorane i na jezerce (u koje sam ja nehotice i ''zaronio''). Poslije par sati uživanja, slikanja, gacanja po blatu i vodi, krećemo polako nazad. Usput se dogovaramo da je sad ne mjerimo i crtamo, već da se ponovo vratimo i to završimo. Blizu mjesta gdje sam sišao u najdublju prostoriju, nalazim i bronzani novac (vidjećemo šta je), uz mnoštvo polomljene keramike. Izađosmo na svjetlost dana, slijedi brzo presvlačenje, pakovanje, marenda pa nazad prije noći. Nismo mogli izdržati da se ne popnemo do crkvice, od koje su ostali samo zidovi i par grobova oko nje. Krećemo nizbrdo ka moru i Perastu, koji postaje sve veći i veći. Do kola stižemo po mraku. Onako premoreni ponovo se zatrpavamo opremom i prepuštamo u Dejove ruke. Usput kod Željka na brzinu pogledasmo snimljeni materijal pa razlaz.

21.II 2000:

Eto poslije tačno 15 dana ponovo krećemo ka Perastu. Ja silazim u Meljine iz doma gdje sam prespavao, i sjedim u kolima i čekam. Dogovor je u 8h ali može proć', Dejo se pojavljuje u 8,30h. Sa njim su i jedan njegov prijatelj kome naravno nisam zapamtio ime (Dren Bera – prim. red.) i Željko. Krećemo ka Perastu, ali ne po onako lijepom vremenu kao prošli put, već po nekoj sitnoj dosadnoj kišici i vjetru, a nije baš ni najtoplije. Ostalo nam je da izmjerimo pećinu i nacrtamo plan. Poviše Perasta se nalazimo sa Srećkom (koji inače živi u Tivtu, pa je došao sa druge strane zaliva – prim. red.), pa svi zajedno, onako bez riječi gacamo uzbrdo. Dolazimo do pećine. Što se tiče kiše, ne znam je li bolje vani ili unutra, jer unutra ne da kaplje već curi (srećom samo u prvoj polovini) ali zato što se toplote tiče, unutra je super. Na ulazu tamanimo ono par konzervi i hranu koju smo iznijeli, pa onako između kapi počnemo sa mjerenjem i crtanjem. Srećko opet ne zabušava, sjeva na sve strane. Dejo i ja razvlačimo traku, mjerimo, crtamo, raspravljamo – pravo radimo. Poslije par sati izlazimo mnogo mokriji i blatnjaviji nego kad smo ušli a kiša još uvijek nesmanjeno sipi. Na ulazu još jednom kontrolišemo prazne konzerve, čistimo ih ostacima hljeba, pakujemo u rančeve pa po kišici nizbrdo. Nismo mnogo žurili jer nismo imali šta da skvasimo – sve je mokro. Opet smo po mraku stigli do kola. Srećka ostavismo u Kamenarima a mi nastavismo do Novoga pa kući na presvlačenje.
(fotografije)

Verigo Dejan – YT6ZBF

design by INS